Svrha od obrazovanja

Još od stare Grčke ljudi sliježu ramenima kad ih se upita zašto se ljudi (djeca) školuju. Je li stoga da nekako „utuku“ vrijeme, pa su raznovrsne škole tek inačice „igraonica“? Postoji li obrazovanje kako bismo razvijali razum vježbajući spoznaju opažanjem i prenošenjem iskustava jedni drugima i tako nagrizali malo po malo božansku ekskluzivnost na sveopće znanje o svemu što jest, pa „kada sve saznamo“ i mi ćemo sjesti na nebeski tron? Ili, čitavo to obrazovanje služi samo da bi se na podmukao način testiralo ljudske potencijale za poslove koje će obavljati u sustavu u kojemu svi služe nekome, a što se naziva „slobodnim tržištem“ i „punom zaposlenošću“? Gdje jasno, neki u tom sustavu čiste drek, a neki se sunčaju na jahtama.

Kad hrvatski učenici dođu na fakultet, počnu se – odmarati!

Čini mi se da se obrazovanje općenito i realizira u nekakvom trulom kompromisu između ovih triju krajnosti, no svjedoci smo da u svijetu postoje društva i njihove ekonomije koji su vrlo uspješni, gdje su ljudi uglavnom zaposleni i to baš na temelju rezultata obrazovanja koje se uvijek na kraju ipak svede na nekakvu „specijalizaciju“ koju traži „tržište rada“. Postoje društva koja stalno glavinjaju, pa žude za nekakvim „strukturnim reformama“ koje me podsjećaju na takozvanu „vojnu tajnu“ iz doba JNA... Stalno su nas maltretirali time čuvamo li mi tu vojnu tajnu, ali nikada nam nisu otkrili što je ona. I konačno, postoje trajno propala društva i ekonomije koji se nadaju čudu: da će ih spasiti perpetuum mobile nekakve globalizacije, nekakvih integracija, ali da će im pri tome ostaviti pravo na njihove „specifičnosti“, navijačke skupine, tradicionalne lijenosti koje oni od milja nazivaju „identitetom“ itd.

Hrvatska ekonomija i hrvatsko društvo zapetljali su se negdje u kvalifikacijama između druge i ove beznadne treće skupine.

Da se kod nas institucionalno malo vjeruje u obrazovanje, zorno mi je pokazao jedan bivši ministar obrazovanja, inače moj prijatelj, koji me je cinično upitao:

„Za koje ti tržište obrazuješ te tamo tvoje studente na Akademiji?“

A što sam mu mogao odgovoriti nego ga priupitati: A, gdje ti u Hrvatskoj vidiš tržište? Kad bismo mi doista imali obrazovni sustav za naše tržište, bile bi nam dovoljne dvije-tri večernje škole! Kod nas postoji tek nekoliko vrsta zaposlenih: niskokvalificirani koji beru smilje i iznajmljuju sobe ničim izazvanim turistima, srednje kvalificirani koji rade po naplatnim kućicama, i visokokvalificirani koji rade u bezbrojnim državnim administracijama. Navodno, postoje i neki „poduzetnici“, ali njih su vidjeli rijetki i sumnjivi „vidjeoci“. Ovi koji ih predstavljaju po televizijama, zapravo maštaju da su sami poduzetnici, kao što Hrvati inače maštaju da upravo oni igraju „ofenzivnog veznog“ za hrvatsku nogometnu reprezentaciju u finalu svjetskoga prvenstva.

Postoji očito i takozvana vojska nezaposlenih, no kako nam „nevidljivi“ poduzetnici javljaju, a korumpirani analitičari potvrđuju, oni zapravo nisu nezaposleni – oni su trajno beskorisni. Postoje naravno i penzioneri, ali njihove mirovine nisu rezultat fondovske štednje, nego idu direktno iz proračuna.

Od mnogih trauma iz školskog doba, ispričat ću vam najgoru. Bio sam zbilja odličan učenik i u srednjoj školi poslali su me na republičko natjecanje iz matematike. Ne da nisam apsolutno ništa riješio, nego nisam uopće razumio pitanja! I tada se u mene uvukao smrtni strah... Zar ću zbilja živjeti u svijetu u kojemu će zauvijek od mene biti skrivene prave istine, zar nikada neću biti dostojan znanja koje bih mogao svojim srcem i osjetilima zaslužiti i razumjeti, zar sam po nekom čudnom ključu rođen da bih bio isključen iz istinskog socijalnog života?... A kako je tek onima i što će s njima biti koji nisu nikada stigli ni do jednog natjecanja?

Danas sam eto, ja profesor. Pravi, „redoviti“, na Sveučilištu! No, taj strah nije me nikada napustio. Ni danas, kad su učenici s druge strane moje socijalne barikade. Vrlo često, vidim im to u očima, ili me doista uopće ne razumiju ili me odbijaju razumjeti.

Hrvatsko obrazovanje, koje od svih laži, utopija i iluzija zbilja jedino može konačno pomaknuti naše gospodarstvo, potpuna je improvizacija! Čitava takozvana „vertikala“ sasvim je naherena i naš obrazovni sustav izbacuje same visokokvalificirane socijalne slučajeve.

Problem počinje već od rane dobi. Umjesto da se djeca što dulje igraju i navikavaju na želju za životom, odmah ih se gura u vrtiće i škole i izaziva otvorenu sumnju u obitelj. A u školi, umjesto da se vesele novim, nezamislivim spoznajama, upoznavanju prijatelja, učenju retorike, zapažanja, metaforičnog razmišljanja, analitičkog zaključivanja, kreativnih natjecanja, duhovnog i tjelesnog sazrijevanja u dosluhu s prirodom i Bogom, maltretira ih se „znanjima“ koje mogu naći na internetu, uče stvari koje će već sutra zaboraviti, trajno su frustrirani nedostatkom vremena, vrijeđani nedostatkom inteligencije i samopožrtvovanja između nastavničkog cinizma i kašnjenja alimentacija.

Ni jedan naš osnovnoškolac neće vam znati odgovoriti na jednostavna pitanja (nasumce ih navodim kako mi padaju na pamet): Kako „izgledaju“ i gdje žive ti toliko spominjani ugljikohidrati? Zašto su Mađari, kad su već potukli vojsku „posljednjeg hrvatskog vladara“ na Petrovoj gori, čekali punih pet godina da potpišu benignu pacta conventu o upravljačkim pravima nad dalmatinskim gradovima? Do kuda se protezala Bosanska država koja je „šaptom pala“ od Turaka i gdje su tada bili Srebrenica, Banja Luka i Jajce? Što je radio Kristofor Kolumbo za vrijeme bitke na Krbavskom polju?..

Srednje škole još su gore i opakije od osnovnih. Uz sve teža i besmislenija „znanja“ počinju i frustracije s prvim ljubavima, počinju socijalna raslojavanja s prijateljima iz razreda...

I onda... umjesto da se nakon djetinjstva, s radošću i entuzijazmom prihvate obrazovanja na fakultetima gdje se definira njihov profesionalni život, gdje su konačno pohranjena „sva istinska i dosegnuta znanja“, učenici se – odmaraju! Nitko im nije rekao da je intelektualni i kreativni zenit čovjeka u dvadeset i osmoj godini života! Nerijetko su i u depresiji pa lažu (kao u onoj kretenskoj TV reklami) da se „zabavljaju“, ali mi to ne razumijemo jer „nismo mladi, a oni jesu“.

Naravno, ni jedan srednjoškolac ne da neće znati odgovor, nego neće ni razumjeti, na primjer, ova pitanja: Je li u Hrvatskoj moguć i je li kod nas ikada bilo neboljševičkog antifašizma? Je li kod nas moguć građanski nacionalizam? Želite li se obogatiti i je li moralno i produktivno biti imućan? Što je za vrijeme rata radio Vladko Maček? Je li grčki filozof Zenon bio u pravu kad je tvrdio da „strijela ne leti jer se u svakom času nalazi na nekom mjestu“?... Zašto Rusi svojataju Ukrajinu? Što je trodioba vlasti i čemu služe sindikati? Tko je bio sveti Pavao? Zašto ljudi „ne osjećaju“ da je zemlja okrugla i što je doista „sila teža“? Jesu li se John Lennon i Beethoven bavili istim poslom? Kako se formira kamatna stopa i što je amortizacija?...

Fakultetski pak sustav u svojoj organizaciji stalno i uporno teži nekakvom „fušu“. Kad su zbilja pretjerali s kriminalom koji se eufemistički nazivao „studiranjem za vlastite potrebe“, onda su izmislili studij „na engleskom jeziku“! Zanimljivo kako za taj studij, koji obavljaju unutar svog radnog vremena, fakulteti sad najednom imaju i prostora i kadrova. Zašto ti nastavnici ne osnuju svoje, privatne fakultete i ne postanu „zdrava konkurencija“ javnom, od države financiranom obrazovanju?

Ni jedan od mojih studenata, uoči same diplome, uopće ne razumije kad ih pitam razmišljaju li da se generacijski umreže i prvi dan nakon promocije osnuju privatne tvrtke? A zatim apliciraju projekte, svrsishodne, originalne, produktivne i kreativne, na neki od bezbrojnih za to predviđenih fondova...

Nakon izmučene i kompromitirane „bolonje“ dolazi doktorski studij koji bi trebao biti kruna kreativnog i istraživačkog obrazovanja, sav koncentriran oko jedinstvenoga projekta. Ali, to je još jedna „školica mala“ s indeksima i bezbroj predmeta u kojima opet moraju štrebati o Cézanneu i ugljikohidratima.

Ipak, bistre glave, unatoč svemu, u pravilu naprave odlične doktorate. No, ministarstva troše milijune eura na strane konzultante, a stotine vrijednih doktorata skupljaju prašinu nepročitani. Umjesto da država plati doktorandima i da doktorati budu strateški dokumenti za razvoj svih sfera društva, oni služe doktorandima za nekakvu „kvalifikaciju“ i čak taj „studij“ oni moraju plaćati! A i sam studij je improvizacija. Pitao sam na jednoj tematskoj sjednici blisku suradnicu bivšega zagrebačkog rektora, a koja se godinama bavi doktorskim studijem, boravila je na stotinama „seminara“ i „radionica“ po Europi, da mi jednostavno kaže – koji je status toga studija? I – nije znala odgovor!

Umjesto onog tragikomičnog Mrsićevog „1600 kuna sustava“, zašto se ne potiče (ne tjerajte mene da vam to i ekonomski do kraja obrazložim) poduzetništvo kod upravo diplomiranih i stimulira osnivanje trgovačkih društava do 28. godine života? Zašto im se pri upisu na fakultet ne kaže koliko studij košta (kod mene ne Akademiji jedna godina studija jednog studenta ovo društvo košta 85 tisuća kuna!), pa im se to lijepo pretvori u kredit. Pa kad završe studij, država će im osigurati posao u trajanju studija, ili ako taj posao neće, moraju vratiti školarinu. Naravno, država će ih uputiti na rad tamo gdje posla za njih ima bez obzira na tamošnje „okolnosti“! Čitam kako grad Komiža (usput, najljepše malo mjesto na svijetu), ne može naći farmaceuta, nude mu stan iznad ljekarne, odličnu plaću i plaćen katamaran za Split. A na burzi ima na stotine „farmaceuta“ čak i s doktoratima! A ne! Naši mediji puni su priča o „mladima koji idu u Kanadu“. Ma nemoj! A što nisu išli studirati u Kanadu?

Sad i ja imam jednog doktoranda! Tema doktorata je: Što bismo mi danas trebali proizvesti u medijskoj industriji, a da imamo nekadašnje znanje, iskustvo i „brend“ Zagrebačke škole animacije? Osim teoretskog istraživanja, doktorand će ponuditi i konkretan projekt videoigre, gdje se na svjetskom tržištu vrti nekoliko milijardi dolara. Na žalost, taj doktorat nitko neće pročitati ni u Ministarstvu gospodarstva i kulture, ni u HAVC-u, ni u Zagreb filmu.

Postoje tako i doktorati o reformi bankarskog sustava, o navodnjavanju, o zdravstvenom odgoju, o funkcioniranju malih poduzeća, o optimalnom razvoju obiteljskog turizma, o optimalnoj energetskoj politici, o urbanizmu i poljoprivredi, o konceptualnoj umjetnosti... O svemu bitnom, povijesnom i recentnom za svekoliki i normalan razvoj našega društva!

Sam taj ministar Mrsić kaže neki dan u Dnevniku da nam „obrazovanje proizvodi“ pogrešne kadrove. Majko božja! A sjedi u vladi s Ministrom obrazovanja. Pa što ga ne pogurne nogom ispod stola? Novi ministar obrazovanja najavio je posjet kardinalu Bozaniću. Kao da se radi o posjetu prvim kršćanima u rimske katakombe. U čemu je, molim lijepo, „revolucionarnost“ reformiranja obrazovanja što će sada osnovna škola trajati devet godina?

Nekoliko puta boravio sam u doista neobičnoj zemlji – Japanu. Između mnogih stvari kojima bismo mogli ovu zemlju opisati, spomenut ću za ovaj tekst onu bitnu: ta zemlja potpuno je predana ideji tržišta. Panično nastoje smisliti, ukrasti, kompilirati i proizvesti bilo što što će prodati. I, gle što sam čuo od tamošnjeg dekana njihove Akademije (slične ovoj „mojoj“):

„Mi ne obrazujemo ljude za tržište! Mi obrazujemo ljude koji će – kreirati tržište!“

Pitam se, razumije li ovu rečenicu i jedan naš vlastodržac?

Na početku ovoga teksta naveo sam i ubijanje vremena kao mogući razlog obrazovanja. Molim vas demantirajte me u tome! Žudim da se vrati obvezno služenje vojnog roka i to i za djevojke, i čeznem za zvukom gitare u sumrak na obali rijeke u nekoj simpatičnoj vukojebini gdje je omladina u kolovozu na radnim akcijama. I to ne zato što su oni mladi, a mi nismo...